NAŠI RAZGOVORI

HRVATSKA ZASLUŽUJE LJUBAV

 

Nakon ispisanih milijuna riječi o uspjehu naših nogometaša, što još reći? Jedno pamtimo: bolovali smo i tugovali, radovali se i veselili kao nikada u životu. Da, ima u životu raznih radosnih trenutaka, ali Hrvatska, Hrvatska! To ime… Samo je jedna takva, bespridržajna ljubav! I zato su se u nedjelju mnogi od nas svađali s Bogom, i zato su se već u ponedjeljak s Njime pomirili, shvativši da je Hrvatska dobila mnogo više od naslova svjetskih prvaka – dobila je jedinstveno svjedočanstvo ljubavi svojega naroda. Genius patriae super dormientibus suis filiis… – ali duh domovine probudio je svoje pozaspale sinove i kćeri diljem svijeta. Jedva bi ikakvo zlato mnogo roditi više oduševljenja i blagoslova za ovo naše drago podneblje i povijesno tlo. I svi oni „vatreni zmajevi“ što sikću na nju morali su zašutjeti toga dana dok je Hrvatska po svojoj starosti i mladosti, po svojim ljepoticama i muževima bila „na nekoliko milja od zemlje, u visinama“, kako je u krasnoj jedinstvenoj pjesmi „Duhovna Hrvatska“ napisao naš tragični genij Viktor Vida. „Evo nam, dakle, Hrvatske na nekoliko milja od zemlje, u visinama. Ona kraljuje nad oblacima s osmijehom bjelokosnim kroz ruže bijelih obraza.“ Tko god je bio u tom mnoštvu, divio se tim hrvatskim ljudima. Toliko lijepih ljudi, toliko dostojanstvenih fizionomija. To je Hrvatska. I dok se pjevalo „nije u šoldima sve“, a predvodili su oni koji šoldima ne oskudijevaju, spoznavali smo kako je „sve“ samo u onome što nam je najbliskije, najintimnije, svima dostupno i moguće – u ljubavi za svoj narod, bližnje, zavičaj, domovinu i dom.
Ali, eto, zlato nas je mimoišlo. „Sve zemaljske kušnje kroz koje prolazi Hrvatska, proistječu iz njezina značaja“, pjeva Vida. „Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama, koje nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego historijskom prilagođavanju politike empirijskim pokusima.“ I zato nas je mimoišlo. Netko je rekao da smo bili toliko dobri da smo pobijedili sami sebe. Ali neka, jer nikada ljepše nije bilo Hrvat, nikada se svijet nije tako poistovjetio s jednom zemljom kao sada s Hrvatskom. I oni koje smo pobijedili i izbacili – Argentinci, Islanđani, Rusi, Englezi, poistovjetili su se nama. Nakon finalne utakmice, a pratili smo svjetske medije, o našim suparnicima govorilo se s uvažavanjem, ali ljubav i poštovanje poklonjeni su Hrvatima. Time ne želimo reći ništa loše o Francuzima – bili su dostojanstveni u pobjedi – Pogbina gesta Daliću sve govori. Pjevali su s nama i veselili se Samoanci, Japanci, Meksikanci, Izraelci i mnogi drugi. Dirljivo je bilo vidjeti dan poslije kako „europski“ Bruxelless ovacijama prati maloga Hrvata u nacionalnom dresu dok prolazi gradom. „Europa“ se poklonila onima koji su oduvijek Europa.
„Ona kraljuje nad oblacima s osmijehom bjelokosnim kroz ruže bijelih obraza, kao Ljepotica u apoteozi u kvintesenciji svjetlosti i muzike“, pjevao je Vida, a jedan drugi Vida predvodio je u ponedjeljak s krova autobusa pjesmu stotina tisuća Hrvata u apoteozi zanosa od ljubavi. Hrvatska je bila voljena kao možda nikada do sada u povijesti. A bila je voljena i 879. i 925, 1097, 1242, 1493, 1566, 1593, i još mnogo puta do 1990. A tu 1990. stariji doživješe kao i ’91, ’92. i ’95, i „vatrenu“ ’98, doživješe oslobođenje naših generala 2012. Za naših života samo su dani proslave „Oluje“ usporedivi s ovim danima. Netko je rekao kako je ovo bila druga „Oluja“. I zato je najveći dobitak što su mladi doživjeli ovakvu Hrvatsku: autentičnu, istinitu, jednu i jedinu pravu Hrvatsku, čistu od mržnje, punu od ljubavi, što su oni bili takva Hrvatska, Hrvatska srca – jer po srcu ona jedino jest, i po srcu ona jedino može biti, nasuprot „empirijskim pokusima“ onih koji „je prešućuju kao naciju, ili hvataju njen lik u krivim zrcalima“. A prešućuju je i iskrivljuju i mnogi u Hrvatskoj, preziru i mrze. Zbog njih Hrvatska pati. Ali ne treba se na njih obazirati. Kukolj raste uz pšenicu do žetve. I stoga ove mlade što su u stotinama tisuća od Zagreba do Splita i Zadra, od Broda do Omiša i Imotskoga, od Mostara do Chicaga i Sidneya slavili i još će slaviti hrvatsko ime treba učiti smo jedno: sijati žito. Neka se ne obaziru na one koji Hrvatsku ne vole. Njih mora biti jer je Hrvatskoj dano da bude „znak osporavan“.
„…dragulj njenog dijadema zasjat će kao suza utjehe nad glavama njezine djece i njenih mučenika“, reče Vida. Zasjao je, evo, i još će jače zasjati!(R)

2 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!