Mi odgovaramo

DUHOVNA DRAMATURGIJA – DEMOGRAFSKA „TIKVA“ JE PUKLA!

Jasno je stoga kao dan, da bi se ti primarni, „klimatski“ razlozi iseljavanju i nerađanju djece otklonili, valja otkloniti uzroke  bolesti u duhovnoj sferi društvenoga života. A kuda će Crkva? Laici su svoje rekli. Ostaje vidjeti koliko pastiri čuju taj glas. 

+++++

Demografska „tikva“ je pukla i stvari su posve jasne. Predsjednica Republike, predstavivši svoj „Prijedlog mjera populacijske politike“, primarno je impostirala i prepoznala uzroke iseljavanja u političkoj, odnosno nadređenoj joj duhovnoj sferi društvenih odnosa, zaokruživši ih sintagmom „opća društvena klima“, koju, uz ostalo karakteriziraju malodušje, beznađe, apatija, nedostatak optimizma, osjećaj nesigurnosti u odnosu na budućnost u vlastitoj zajednici i vlastitoj državi, nepovjerenje u institucije države i političke elite.

Istraživanje među iseljenicima što ga je naručila Hrvatska udruga poslodavaca,  provedeno u 26 država na uzorku od 661 ispitanika, potvrđuje taj stav jer pokazuje kako su glavni razlozi iseljavanja neorganizirana i loše vođena država, nesposobni političari i političke stranke bez vizije (8%), potom beznađe, besperspektivnost zemlje, propadanje države, društva i naroda (7,6%), te zapošljavanje podobnih, stranačkih ljudi i nepotizam (7,4%). Istraživanje doduše nije reprezentativno, ali je svakako indikativno.

Pa ipak se još u dijelu političke javnosti ne odustaje od razvodnjavanja i zamagljivanja fakata i opravdavanja nečinjenja i krivih činjenja, što upućuje ne samo na otuđenost dijela stranačkih elita od naroda nego i na potpuno nerazumijevanje duhovne osnove hrvatskoga društva.

Korijen takvu stanju valja tražiti u materijalističkom shvaćanju društva kao pukog poprišta borbe za moć između ekonomsko-socijalnih sila, kojemu je država tek strukturni provizorij i jamac „stabilnosti“. Taj se stav kancerogeno počeo širiti u godinama nakon svršetka Domovinskog rata, a posebice nakon Tuđmanove smrti, kada su vodeće stranačke elite jedinstveno forsirale anacionalnu liberalističku političku, ekonomsku i kulturnu agendu. „Modernizacija“ Hrvatske pod trećesiječanjskim sloganom „novo vrijeme“  bazirala se na hrvatskom duhu posve stranom duhovnom obrascu „otvorenog društva“, kojim se, hoćeš-nećeš, idejno i zakonodavno napadalo sve ono čemu je hrvatski narod tradicionalno privržen: brak, obitelj, nacija, dom i povijesno sjećanje. Pojmovi „građani“ i „naša zemlja“ posve su potisnuli  hrvatski narod i hrvatsku državu. Višekratna formalna smjena vlasti nije u tome smislu donijela ništa novo. Naprotiv, „sistem“ je omogućio raznim manjinskim skupinama povlasticu da presudno utječu na kreiranje društvene klime. Rezultat? Nakon osamnaest godina takve politike, a sve u ime „Europe“, hrvatski plebs nestaje u toj Europi, a Republika Hrvatska sve je manje res publica i hrvatska. No iako demografska implozija prijeti samom opstanku nacije, što ipso facto ugrožava stvarnost, pa i samu ideju hrvatske države, pilastri naših tzv. tradicionalnih stranaka govore o stabilnosti kao da se ništa dramatično ne događa. Dapače, njihov unison otpor promjenama političkoga sistema pretvara se u prijezir prema narodu, pokušavajući političkim klijentelizmom naći modus operandi održanja „stabilnosti“ sistema, a zapravo vlastitih nomenklatura.

Jasno je stoga kao dan, da bi se ti primarni, „klimatski“ razlozi iseljavanju i nerađanju djece otklonili, valja otkloniti uzroke  bolesti u duhovnoj sferi društvenoga života.

Predsjednica je to shvatila i na to upozorila. No račun je slabog vođenja države i slabe države došao na naplatu. Mješine su istrunule, vino se ukiselilo i ljudi više ne žele po inerciji glasovati za stare „elite“. S druge strane, na podlozi razumijevanja društva kao strukture duhovne interakcije osoba, misleći pritom i na pojedinačnu i na narodnu personalnost, rađa se mlada, politički i etički, nacionalno i državotvorno osviještena duhovna elita, sposobna mijenjati stvari, što su pokazali nedavni prosvjedi protiv Istanbulske konvencije i referendumske inicijative. Ona je još rasuta i kaotična, ali duhovna dramaturgija promjena postavljena je i pitanje je dana kada će se ona politički koncentrirati i predvesti ih, nadahnjujući se duhovnom baštinom ponajboljih hrvatskih etičkih, socijalnih, kulturnih i političkih tradicija. Uostalom, da je to izvjesno, najbolje se vidi po reakcijama onih koji strahuju od takvog razvoja prilika.

A kuda će Crkva? Laici su svoje rekli. Ostaje vidjeti koliko pastiri čuju taj glas. ®

Zanima nas Tvoje mišljenje!