NAŠI RAZGOVORI

NUŽNA NAM JE SVEHRVATSKA SOLIDARNOST!

Anton Kliman, saborski zastupnik iz Istre

NUŽNA NAM JE JAČA SVEHRVATSKA KOMUNIKACIJA I SOLIDARNOST

Anton Kliman rođen je u Puli 1967. godine, oženjen je suprugom Karmen i ima troje djece – Petru, Antona i Luciju. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bio je hrvatski branitelj. Dugo godina je privatni poduzetnik u turizmu. Sugrađani kao poznaju kao poštenog, uzornog i angažiranog vjernika u župi Vodnjan. U dva mandata bio je predsjednik laičke udruge Hrvatskog katoličkog zbora „MI“. Član je biskupijske komisije za laikat i dobitnik zahvalnice Porečko – pulske biskupije. U Hrvatskom saboru zapažen je po jasnim i demokratskim stavovima, a osobito po širini svog nacionalnog poimanja. Zahvaljujemo mu što se ljubazno odazvao na razgovor za naš časopis.

Kako Istra živi svoje hrvatstvo i koliko se ono razlikuje od ostatka domovine s obzirom na drugačiju povijest tog kraja?
Nama u Istri hrvatstvo je kao zrak ili voda, ima onu svoju skromnost i jednostavnost, a to znači poštuj zemlju i uvjete koje imaš za život. Štoviše, budi normalan i poštuj sve oko sebe. Ne bih htio govoriti o tzv. istarskom hrvatstvu, jer onda možemo razviti stotinu teorija hrvatstva po različitim regijama. Hrvati u Istri možda zbog specifične povijesti u nekim razmišljanjima drukčije dišu, ali zar nije tako i s drugim hrvatskim regijama, npr. s Likom, Bosnom i Hercegovinom… Istra očekuje dostojanstveno poštovanje i hrvatsku širokogrudnost, a to želim i drugim hrvatskim županijima i krajevima, posebice vašim čitateljima u BiH. Širina u političkom djelovanju, u napretku i razvoju na svim planovima života mora biti svima na srcu, osobito onima koji upravljaju u društvu, državi i Crkvi.
Poznato je kroz povijest kako je Istra bila velika žrtva talijanskog fašizma. Neki kažu kako posezanja ni danas nisu ugasnula u nacionalističkim krugovima naših susjeda. S druge strane, istarska otvorenost prema sunarodnjacima Talijanima, te općeprihvaćena dvojezičnost mogu biti uzor mnogima u Europi. Kako to tumačite?
Talijani su bez obzira na naša gorka povijesna s iskustva s njima kroz nekoliko zadnjih desetljeća pokazali razboritost i demokratičnost, zapravo kršćansku realnost i spremnost na suradnju. Mi Hrvati želimo  da imaju sva prava, da budu kao i mi: svoji na svome, svoji u obitelji i svojim institucijama. K tomu još jedan plus: Katolička crkva nas jednakopravno okuplja i uči ljubavi i milosrđu. To se vidi svuda po Istri. Mi želimo u tom političkom, ekonomskom, kulturnom i duhovnom kontekstu još više surađivati s Talijanima, jer oni su naši najpoželjniji gosti. Problem nam je svima zajednički: volio bih da imamo više novorođenih i da zajedno Istru životom pomladimo.
Kako doživljavate nove pokušaje i podizanje tenzija oko autonomnosti Istre? Čini se da mnogi slabo poznaju što su i kakvi su Hrvati u Istri? Prije nekoliko mjeseci hrabro ste odbrusili zastupniku Staziću? Što ste odgovorom zastupniku Staziću htjeli poručiti našoj javnosti?
Imao sam potrebu reagirati na skandaloznu izjavu zastupnika Stazića jer je usred Hrvatskog sabora pozvao na rušenje ustavnopravnog poretka RH. Pozvao je Istrijane na referendum poput katalonskoga, praktički na odcjepljenje Istre od RH. To je bilo previše, ne samo provokacija nego uvreda. Neke Stazićeve normalne premise sam podržao. Npr. egzaktna je istina da se mi Istrijani osjećamo posebno, ali ništa posebnije od Dalmatinaca, Hercegovaca, Zagoraca, Međimuraca, Slavonaca, Primoraca, Ličana… Ne osjećamo se ništa manje Hrvatima od svih spomenutih. Svoje hrvatstvo svi trebamo iskazivati na plemenit način:mirno, lojalno, dostojanstveno. Tako najviše doprinosimo svojoj domovini i zavičaju. Istodobno, valja predano raditi, plaćati obveze i poreze, razvijati svoj kraj i boriti se se za općeljudski duhovni i kulturni napredak. I volimo mi u Istri reći – gledajmo svoja posla. Svoje ciljeve svi trebamo artikulirati kroz civilno društvo i političke stranke koje djeluju kroz institucije Hrvatske države, Sabor, županiju, gradove. Mi u Istri smo u toj borbi dosta jedinstveni. Što je dobro za Istru, dobro je i za Hrvatsku i što je dobro za Hrvatsku dobro je i za Istru.
Istrijanima Hrvatska nije mrska. U našoj istarskoj svečanoj pjesmi ili kako mi volimo reći himni kaže pjesnik „Krasna zemljo Istro mila dome roda Hrvatskog“. To je ono što ne žele prihvatiti. Ljubeći Istru ljubi se Lijepa naša, do zadnjeg njezinog kutka, crkve i perivoja. Ove stihove smo mi Istrijani prigrlili kao svetinju. Kao izaslanik predsjednika Sabora 25. rujna sam bio na svečanosti obilježavanja 70. obljetnice Pariških mirovnih sporazuma i Dana Istarske županije. Spominjući u govoru između ostalog zasluge katoličkog svećenstva, a posebno msgr. Bože Milanovića pripojenju Istre matici zemlji – Hrvatskoj doživio sam zvižduke manjeg broja gostiju, članova udruga koji sebe nazivaju antifašistima. Isti scenarij doživjela je i predsjednica Republike. No to je više-manje poznato iz medija ovih dana. Sve ovo vrijeme sam se pitao ma tko su ti ljudi koji tako zlonamjerno zvižde na spomen istarskih velikana koji su u ključnim trenutcima povijesti doprinijeli da se Istra priključi Domovini. Preko Stazića sam dobio odgovor na ovo pitanje. To su ljudi koji ne vole ovu Hrvatsku, ljudi koji ne vole Istru, ljudi koji ne baštine vrijednosti koje baštine Hrvati.
Ima li u svakom zlu i ponešto dobro? Možda su neki bukači prvi puta čuli za Božu Milanovića i ulogu Crkve u pripajanju Istre Hrvatskoj?
Za nas Istrane, za hrvatski narod, za svakog istinskog domoljuba i za Republiku Hrvatsku veliki je blagdan 25. rujna 1943, kada su potvrđene već prethodno donesene odluke istarskih narodnih predstavnika o priključenju Istre matici zemlji Hrvatskoj, a koje su sažete u proglasu od 13. rujna iste godine. Valja tada i uvijek istaknuti velik doprinos istarskog katoličkog svećenstva pod vodstvom msgr. Bože Milanovića, kada su crkvene matične knjige bile temeljni dokaz o hrvatskom karakteru Istre. Katoličko je svećenstvo znalo da je trajna narodna i domovinska dobrobit iznad ideološke konstelacije. Jednostavno: svecima se sve uvijek okreće na dobro. Msgr. Milanović vidio je mrtvog Bl. Miroslava Bulešića, tugovao zbog smaknuća intelektualne i laičke elite, poput Antuna Milovana i brojnih drugih laika koji su živjeli vjeru i voljeli Domovinu.
Danas, kada je Hrvatska demokratska država i članica Europske unije, kada je naša granica gotovo posve otvorena prema susjednim zemljama članicama Unije, a uskoro, kada postanemo članica Schengenskog prostora, neće biti graničnih zapreka između Hrvatske i susjednih zemalja Unije, još više vidimo koliko su Pazinske odluke bile povijesno važne i dalekosežne.
Stoga, ponosni smo na te činjenice, ponosni smo na naše domoljube, kako one u Drugome svjetskome ratu, tako i na hrvatske branitelje u Domovinskom ratu. Svi oni zaslužni su da je Istra danas dio slobodne, neovisne Hrvatske, u kojoj ima sve mogućnosti razvoja. Istra je to znala iskoristiti tijekom proteklih četvrt stoljeća, siguran sam da će znati i u budućnosti.
Zašto u hrvatskoj politici imamo premalo političara deklariranih vjernika?
Postavljate mi teško pitanje. Vi kao novinar trebali biste to bolje znati. Ja samo mogu reći na vlastitom primjeru da je puno detalja koji se trebaju uklopiti u nekakav mozaik političkog uspjeha. Znači: oni kojima je stalo da vjernici uđu u politiku trebali bi dalekosežno planirati. Bit ću otvoren: proces može trajati i do pet godina uz puno žrtve i svakojakih ulaganja. Ja mogu zahvaliti katoličkoj zajednici u Istri na svekolikoj pomoći: biskupu Ivanu Milovanu, ordinariju dr. Draženu Kutleši (rođen je u vašoj općini a kod nas srdačno primljen) i sveukupnom svećenstvu. Mislim da je i za našu mladež u BiH nužno stvoriti novu i potpuniju platformu odgoja. Uz redoviti vjeronauk i školovanje valjalo bi ih upućivati u mehanizme svijeta, potpunije obrazovati na području opće kulture, povijesti i učenja stranih jezika. Valjalo bi iskoristiti zajednice mladih, a posebno organiziranu Framu (franjevačku mladež) i tražiti čvrste i karakterne djevojke i mladiće, a onda ih svakom logistikom obilato pomoći. Ponajprije, razboritim savjetima i dobronamjernošću. I na koncu samo poruka: nitko nam neće biti kriv ako ne učinimo ono što smo mogli! Kuknjava i „starozavjetni“ plač nikom neće pomoći. Hic Rhodus, hic salta!
Kakva je uloga katolika u suvremenoj politici? Može li se istodobno zastupati katolička načela i svidjeti se širokim masama?
Uloga svakog čovjeka, osobito izabranog zastupnika trebala bi biti konstruktivna u raspravama i traženjima rješenja, a u provedbi što realnija i poštenija. Zapravo, svi političari bi trebali čuvati temeljni bonton – ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čine: ne biti agresivni, ne lagati, ne biti zlonamjerni i neodgovorni. A katolici bi trebali posebno inzistirati na argumentima – preispitanim i potvrđenim – potom mirno i u dobrim i lošim okolnostima zalagati se za dobro svih ljudi. Naglost i neodmjerenost izazvala je puno nepotrebnih potresa. Zalažem se za odgovornost, argumente, mir i sabranost, te naravno za rezultate na tzv. terenu u našoj konkretnoj stvarnosti.
I papa Franjo nas potiče da na svoj specifičan laički način živimo vjeru kad kaže:„Laici su laici i trebaju kao takvi živjeti u snazi krštenja, koja ih osposobljuje biti kvascem ljubavi Božje unutar samog društva: stvarati i sijati nadu, propovijedati vjeru – ne s propovjedaonice – već iz svog svakodnevlja. Laici su pozvani nositi svoj križ svakog dana, križ koji njima pripada, a ne svećeniku, službeniku.“
Također, papa upozorava i na prekomijerni kritički duh koji „navodi neke katoličke vjernike da većinu snage troše na kritiziranje ostalih unutar i izvan Crkve, umjesto da nastoje živjeti s drugima i dijeliti radost kršćanske vjere. Biti dobar katolik ne znači gledati samo ono negativno i ono što nas dijeli. To nije ono što Isus želi.“ Ja nisam zagovaratelj takve kritičarske prakse! Želim pokazati i iskazati dobronamjernost, radovati se svim uspješnim djelima svih drugih katoličkih ustanova i udruga, pokazati zahvalnost i javno izreći hvalu.
Mnogi su zabrinuti za budućnost Hrvatske ali i Europe? Čini se da imamo krizu lideršipa na globalnoj razini… Možemo li biti optimistični?
Pokušavam shvatiti i razumijem zabrinutost za Hrvatsku i Europu. Ali koji to roditelj nije zabrinut za vlastitu obitelj? Zabrinutost nikako ne smije biti nešto negativno, nego zapravo poželjno. Zabrinutost traži angažman i rješenja. Nadam se da će kršćanski temelji Europe dati nove poticaje i da će se više govoriti o nadi i uspjehu nego o krizi. Velika je uloga u rješavanju problema i doprinos boljitku Europe ona koju daje svojim smjernicama i papa Franjo. Valja samo neke poruke i lekcije ozbiljno shvatiti, a ne preskakati ili koketirati s neodgovornošću…
Kako vidite kulturnu, političku i duhovnu situaciju Hrvata u BiH? Što biste im savjetovali?
Hrvati u BiH imaju silnu tradiciju, počevši od franjevaca koji su došli već u 13. stoljeću pa do redovne crkvene vlasti koju je uveo nadbiskup Stadler. Važna je i prevažna kultura prožeta Evanđeljem. To je onaj segment koji valja ojačati, za boljitak pokoljenja koja dolaze. Iz te zadaće (ne mislim ja ovdje samo na kulturu pohranjenu u galerije i knjižnice) nijedan vjernik nije izuzet. Svatko tko donosi poruku Evanđelju svijetu, ma na bilo koji način, sudjeluje u stvaranju nove, kršćanske kulture, jer svijet time postaje ugodnije mjesto življenja, naše obitelji i zajednice oaze mira koje razborito određuju koordinate svoga djelovanja na zemlji ponizno svjedočeći: Bog je Bog, a mi smo stvorenja dužna vršiti Njegovu volju. Valja posebno na tim ugroženim prostorima razvijati kršćansku kulturu na svim razinama; od temeljnog bontona do visokih kulturnih dosega. Siguran sam, otvorimo li se Duhu Božjemu, i među nama će ojačati vjera i ljepota. U hrvatskoj mladosti, u našim obiteljima, sigurno će buknuti vatra zanosa koja će oplemeniti našu stvarnost. Imate Međugorje – brand svjetske razine. Stariji i odgovorni to moraju sačuvati. I naša svehrvatska poveznica bit će sve važnija. Želio bih da vi dolje više saznate o Istri, a mi gore o vama u BiH. Komunikacija liječi posljedice neznanja i otvara nove perspektive napretka.
Ne možemo i ne smijemo površno prelaziti preko svoje konkretne odgovornosti. Valja nam i na čisto ljudskoj razini učiniti potrebno: održati i podržati, dati svoj prilog konkretnim zajedničkim projektima. Valja nam razvijati međusobnu solidarnost i prepoznati najpotrebitije među nama: stvarati ozračje u kojem će rasti svjedoci, pa i sveci spremni ostvariti svoje temeljno poslanje kroz različita zvanja, ona duhovna kao posebno potrebita, a isto tako i ona laička.
Svjedočimo Evanđelje, jer svi ljudi su ga željni i potrebiti, jer samo Evanđelje Kristovo nudi sveobuhvatan i dojmljiv, spasonosan životni izbor. Sačuvajmo svoje vjerničko zajedništvo kroz svete sakramente i Bog će nas blagosloviti svakovrsnim blagoslovom i napretkom. Križem Kristovim obilježimo svoje vrijeme i dane, ne dopustimo da nam najvrjednije, vjera i kršćansko djelovanje, iscuri iz srca i dlanova. Naše zajedništvo nakalemljeno na Krista i Crkvu će nas spasiti, razveseliti, dati satisfakciju životu. Mi smo s Kristom pobjednici! Ne proigrajmo tu svoju veliku šansu. Vašim urednicima, svima mojim dragim i poštovanim Hrvatima u BiH, svim ljudima dobre volje želim svako dobro, radost i mir. ® (Izvor: Naša ognjišta – Tomislavgrad)

Zanima nas Tvoje mišljenje!