Dijalog

Svaki dvanaesti Britanac je katolik

Priredio: Šime Perić

Malobrojne su engleske obitelji – ako ih uopće i ima – koje jednom ne bijahu katoličke: a katoličanstvo je, makar i samo u krvi, snažnije i teže iskorijenjivo od pića. Naši su pređi, kako bi mogli nastaviti živjeti sa samima sobom i svojom djecom, morali opravdavati svoju nevjeru.

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, u Velikoj Britaniji kršćanima se deklariralo 41 milijun stanovnika, što u postocima iznosi 72 posto od oko 60 milijuna stanovništva Velike Britanije. Statistički podaci Katoličke crkve govore da zadnjih godina oko milijun katolika u Engleskoj i Walesu redovito slave nedjeljnu misu, a to je oko 20 posto od ukupnog broja katolika u toj zemlji. Takva računica pretpostavlja da je svaki dvanaesti Britanac katolik.

Ovi podaci pokazuju da se Katolička crkva hrabro opire rastakanju i da je još uvijek, unatoč teškom povijesnom nasljeđu, modernom umu izazovna i prihvatljiva. U tom kontekstu valja razmotriti i riječi poznate engleske duhovne spisateljice Caryll Houselander koja ovako govori o Englezima: „Bio on dobar ili loš, katoličanstvo mu je u krvi. Vrlo nas je malo – ako nas uopće i ima – koji nismo potekli od otpadnika. Malobrojne su engleske obitelji – ako ih uopće i ima – koje jednom ne bijahu katoličke: a katoličanstvo je, makar i samo u krvi, snažnije i teže iskorijenjivo od pića. Naši su pređi, kako bi mogli nastaviti živjeti sa samima sobom i svojom djecom, morali opravdavati svoju nevjeru. Stoga su izgradili zlokobnu sliku katoličanstva, kakva se prenosi već naraštajima te je uspostavila sukob između neodoljive privlačnosti i bauka što vreba ispod površine sjećanja.“ (Caryll Houselander, Guilt (London, 1952., str. 12.)

O engleskom problemu traženja prave vjere pisao je slikovito i Chesterton otkrivajući kako je kršćanstvo vječno mlado, kako vječno ustaje iz groba, upravo u trenutku kada se čini da nade više nema: „Pretpostavimo da na ulici nastane velika pomutnja oko – primjerice – ulične svjetiljke, što je brojni utjecajni ljudi žele srušiti. Monah u sivom habitu, duh srednjega vijeka, upitan za savjet, počinje odgovarati trijeznim upućenim žargonom: ‘Razmotrimo, braćo moja, prije svega vrijednost Svjetlosti. Ako je Svjetlost sama po sebi dobra…’ – i u tom ga trenutku netko obori. Svi pohite prema uličnoj svjetiljci, koja biva srušena u svega deset minuta te prisutni staju jedan drugome čestitati na svojoj posve nesrednjevjekovnoj praktičnosti. No, s vremenom uviđaju kako stvari baš i nisu toliko jednostavne. Neki su srušili svjetiljku jer su željeli imati električno svjetlo, a drugi jer su željeli staro željezo; neki zato što su željeli tamu, jer im djela bijahu zla. Neki su smatrali kako to i nije dostatna svjetiljka, dok je drugima bila i previše; neki su djelovali jer su željeli uništiti javno dobro; a drugi jer su željeli uništiti bilo što. I nasta rat u noći, u kojem nitko nije znao koga udara. I tako se, postupno i neizbježno, danas, sutra, ili prekosutra, vraća uvjerenje kako je monah zapravo ipak bio u pravu te kako sve ovisi o tome koja je filozofija Svjetlosti. Međutim, ono o čemu smo nekoć mogli raspravljati pod svjetlošću plinske svjetiljke, sada moramo raspravljati u tami.“ („Heretici“)

Izneseni statistički podaci i citati neka nas potaknu da proširimo obzore, te više upoznamo bogatu duhovnu baštinu naše kršćanske i katoličke braće u Engleskoj i diljem svijeta.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!