Upoznajmo duhovne velikane

BERNINIJEV GROB POD STUBIŠTEM

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Svi koji su bilo kada bili u Rimu na Trgu svetoga Petra dive se velebnim kolonadama koje bi htjele na slikovit način uobručiti cijeli onaj prostor i otvoriti se kao otvorene ruke prema svijetu. Divimo se i unutrašnjosti Crkve svetoga Petra, baldahinu pod kojim slavi Papa svetu misu. Samo su to neka od djela genijalnoga talijanskoga kipara iz vremena baroka, Gianlorenza Berninija. Za današnji Rim nerijetko se kaže kako je to “Berninijev Rim”. Od njega nam je ostala rukom pisana oporuka svomu sinu, u kojoj traži da mu se nakon smrti ne podiže nikakav nadgrobni spomenik. Zavrijedio je on zacijelo više od ostalih i spomenik, i mauzolej, zbog svega onoga što je svojim umjetničkim genijem ostavio svijetu. Kao što genijalni Michelangelo nije potpisivao nijedno svoje djelo osim ranoga djela ‘Pieta’, jer sve što je ostavio iza sebe, nosi njegov neponovljiv rukopis, tako je i s Berninijem. Velebnost djela svjedoči o neponovljivosti toga genija i jedinstveni je vidljivi spomenik tomu geniju. U oporuci jednostavno moli svoga sina da ga se pokopa ispod neke stepenice, a kao razlog navodi: “Tek kad je život postao stepenicom za druge, on se do kraja ispunio!” Život se isplatio kad je postao stubom, osloncem za druge!

 

Berninijev grob pod stubištem

Tko danas pohodi u Rimu baziliku Svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore), zapazit će na jednoj stepenici koja vodi prema koru te crkve grob toga velikoga kipara koji je svojim djelima zadužio cijeli svijet.

Svi smo mi na(d)zidani na temeljima, svi imamo tlo pod nogama. Svi smo mi u Kristovoj Crkvi, svi nazidani na temeljima apostola i svetaca, gdje je zaglavni kamen sam Isus Krist. Nerijetko se nad grobovima svetaca podizalo crkve i svetišta. Time kao da se želi i nama poručiti: Kao što je vjera imala svoj hod kroz stoljeća i povijest, vremenom ona prerasta i u duhovnu i tvarnu arhitekturu našega života. Na tim mjestima otkrivamo kakve temelje i stubište pojedino zdanje treba, koje nosive stupove i koje vezivno tkivo, kakvu armaturu, da bi kuća i našega životnoga zdanja opstala, da se ne bi urušila.

Da bi društvo moglo sigurno kročiti u budućnost, trebaju mu na tome putu pojedinci, veličine koje imaju i svijest i spremnost postati drugima stepenicom, sigurnim osloncem, nosivom stubom. Stepenice moraju moći nositi, moraju izdržati opterećenje. Opterećivosti i nosivosti nema bez ukorjenjivanja i dubokoga uzemljivanja, dubokoga zatemeljivanja, u prošlost, bez svijesti o vlastitim korijenima, odakle dolazimo te kamo idemo. Tek to daje jasan smjer prema budućnosti. Sve se to opet dade zorno oslikati slikom stuba. Sveci kao uzori utjelovljuju te stube. Povezanost s prošlošću, pogled prema budućnosti, prema gore. Stepenice, kao što znamo, redovito vode prema gore, uzlazno, ili u kriptu, silazno. U njihovoj je naravi da nas sile na korak dalje, na njima se ne može ostati ili zadržavati.

Ako vjera u Boga ne tvori temelj i ne usmjeruje pogled prema čovjeku i društvu, nemoguće je iskusiti nebo kao zaštitu nad svojom glavom. Veliki problem suvremenoga čovjeka jest duhovna neudomljenost kao i tjelesna bezavičajnost. Suvremeni čovjek nije nigdje kod kuće, nije se on nigdje i ni u čemu udomio. On je stalno u pokretu, na kotačima, putuje iz mjesta u mjesto, vječni lutalica, nomad, ali u konačnici ne zna ni odakle dolazi ni kamo ide. Kamo idemo? Doma! Kući, u zavičaj! – To je moguće izreći samo ako postoje vrijednosti i istine koje nadilaze vidljivu pojavnost, puku materijalnost i funkcionalnost.

Tko je bliz svecima, tko je udomljen u životima svetaca, tko se s njima osjeća bliskim i u zajedništvu, otkrit će uz njih zavičaj i dom. Njihova povijest, njihov život posreduje i nudi sigurnost, u njihovim životima vjera poprima novo lice. Sveci su svi zaredom nešto kao stube, oni nam pružaju u ruke ljestve prema nebu. Oni imaju nutarnju privlačnu snagu. Sveci nikada ne stare. Nikada ne gube svoje značenje i vrijednost. Oni su trajni svjedoci kako je Crkva mlada, nova u Duhu Svetome. Sveci nisu nikada ljudi ili osobe prošlosti. Nisu to muževi i žene od jučer. Naprotiv, oni su uvijek muževi i žene od sutra i za sutra, oni su osobe u Kristovoj riječi i osobi zajamčene nam i obećane budućnosti. Oni su svjedoci budućega svijeta.

 

Trebaju nam osobe s jasno izraženim profilom

Tko se u kriptama velikih crkvenih zdanja spusti do grobova svetaca i velikana naše vjere, može iskusiti i posvijestiti si kako su ti velikani vjere utkani i u duhovnu ali i tvarnu arhitekturu naših zdanja i crkava, može istodobno doživjeti kako je povijest slojevita, kako protječe, stoljećima i tisućljećima. Povijest je slaganje sloja na sloj, redanje stube za stubom. Naša se vjera temelji na sigurnostima i jamstvima za koja su oni živjeli. Sveci su životni orijentiri, a ta sigurna orijentacija čini svece nosivim stubištem naše vjere u vremenima društvenih promjena i prevrata. Mnogi likovi ili kipovi prikazani su kako na svojim ramenima nose cijela crkvena zdanja. Utemeljitelji mjesnih crkava, veliki misionari, ili konkretno sveti Franjo Asiški. Oni nose velebna zdanja. Samo onaj tko je osobno čvrst u vjeri, može biti i drugima snažni oslonac. Samo onaj tko se s Kristom poistovjeti, postaje osoba kadra u vjeri drugima posredovati identitet.

Taj nutarnji sklad podaruje životima svetaca kao uzora specifičnu privlačnu snagu. U vremenu i društvu u kome je mnogo toga u prijelomu i mijeni, sve više pokreće ljude pitanje: Prema čemu se usmjeriti, prema čemu i kome se orijentirati? Na što se smijem osloniti, u što se mogu pouzdati? Što nas nosi u vremenima kad je toliko toga krajnje nestalno i nepouzdano: Koja i kakva osvjedočenja, životne odluke, odnosi, radna mjesta, standard, životni osjećaj? Sve se više govori kako ljudi traže vjeru, kako im treba orijentacija, kako je život nesiguran i nepregledan. Trebaju nam osobe s jasno izraženim profilom. Živimo u vremenu u kome se nude i kupuju proizvodi i mišljenja samo ako imaju oznaku ili naljepnicu ‘light’ – lagano. Za razliku od toga nama treba čvrstoća, uporište, nosiva snaga osobe, pojedinca, mišljenja, uvjerenja.

Nosivost stubišta mjeri se prema prvoj, donjoj stepenici. U vremenu kad je mnogo uzdrmano u samoj Crkvi i na kušnji, sve je žurnije i preče pitanje: Što može ostati u ovim svjetskim mijenama? Što čovjeka održava kroz sve promjene? Čak se i psalmist pitao u svojoj nevolji: „Kad su temelji uzljuljani,

što da učini pravednik?” Na početku naše vjere imamo Krista, imamo apostole, imamo neuzdrmljivo svjedočanstvo pojedinaca koji su dali svoje živote za svoja uvjerenja. Sav Novi zavjet svjedoči o tome, zorno svjedočanstvu pruža nam rana Crkva, apostolski oci, sve odreda mučenici za vjeru.

Sveci nikada ne zastarijevaju. Nikada ne gube na cijeni ni značenju. Oni su stalni svjedoci mladosti naše Crkve. Povijesni izvori nam jasno svjedoče za njih kako su smatrali sebe djecom Božjom. Dijete je uvijek mlado. Ljudi ćute privlačnu snagu svetaca kad prepoznaju u njima bitne crte koje mogu i danas podariti kršćanima misionarsku privlačnu snagu. Možda nam i danas treba hod u (duhovne) katakombe, duboko pod zemlju, da ondje iznova zatemeljamo na temeljima Duha i Evanđelja obnovu sebe i Crkve u Duhu Božjem. Marija je tu velika pomoć, ona je na Duhove uz apostole istinska Duhonositeljica.

 

1 Comment

  1. Ovo razmatranje napisano je iz spoznanja koje samo mudrost vjere daje srcu i razumu, i plete ga suptilnoscu, s jedne, te snagom i cvrstinom utemeljenom na vrijednostima za koje se umire, s druge strane.

Zanima nas Tvoje mišljenje!