Crkva i Domovina

Treba li hrvatskoj državi Crkva?

Piše: Dr.sc. Božo Skoko

 

 

U Hrvatskoj već dugo traje kampanja kojom se želi utjecati na vlasti da uskrate državna  novčana davanja i druge privilegije Katoličkoj Crkvi, koje proizlaze iz potpisanih međudržavnih sporazuma s Vatikanom. Inicijativu predvodi nekoliko nevladinih udruga, a ti ugovori uređuju međusobne odnose Crkve i države, a uključuju i godišnju naknadu koju Republika Hrvatska isplaćuje crkvenim institucijama za njihov pastoralni, socijalni, prosvjetni i drugi rad na dobrobit hrvatskih građana. Iako se taj godišnji iznos često prenapuhuje riječ je od oko 250 do 300 milijuna kuna. Ostala davanja se odnose na naknade za povrat otuđene crkvene imovine u doba komunizma, obnovu zaštićenih kulturnih dobara i sl. To jesu veliki novci u vrijeme besparice, ali ako se usporede s iznosima koje primaju neke civilne udruge ili institucije skromnog društvenog doprinosa, onda se baš i ne čine pretjeranima.

Sigurno je da bi u vremenima teške gospodarske krize i Crkva u Hrvatskoj, odnosno njezini predstavnici, mogli ponekad biti skromniji i pokazivati više osjetljivosti za mjesto i vrijeme u kojem živimo, te potrebe običnog čovjeka, na čemu papa Franjo duboko inzistira i vlastitim primjerom pokazuje. Međutim, umjesto konstruktivne rasprave o eventualno mudrijem trošenju crkvenog blaga, u Hrvatskoj se crkveno-državni odnosi sagledavaju isuviše crno-bijelo, pa se i oni istinski doprinosi Crkve društvu u javnosti često omalovažavaju ili prešućuju. Zato je vrijeme da se uistinu zapitamo kakva je društvena uloga Crkve danas u Hrvatskoj? Znamo da se katolicima izjašnjava gotovo 90 posto naših građana. No, pravo je pitanje koliko je istinskih vjernika, a koliko onih koji se tako deklariraju zbog tradicije, običaja ili pragmatičnih razloga. S druge strane osjećaju li ti isti građani djelovanje i potporu crkvenih institucija u svojoj svakodnevici? Ima li Crkva danas onu ulogu koji je imala primjerice tijekom komunističkog razdoblja, kad je bila jedina zaštitnica ljudskih prava i dostojanstva te čuvarica hrvatskog identiteta? Mogu li pak neke druge institucije u ovom kapitalističkom vremenu uspješno zamijeniti pojedine uloge Crkve?

Ako je suditi po onim dugačkim redovima ispred ispovjedaonica u predbožićno i korizmeno vrijeme, prepunim dvoranama razočaranih i potrebitih okupljenih oko karizmatičnih svećenika, jasno je da nema te psihološke pomoći koja može zamijeniti povratak Kristu. Pogledamo li koliko je usamljenih, bolesnih i napuštenih oko nas, kojima su Bog i Crkva ostali jedina nada, postajemo svjesni da nema nijedne civilne udruge koja bi ih mogla zamijeniti. Zapitamo li se zašto su baš katolički vrtići i škole atraktivniji od onih državnih, postaje nam jasno da Crkva ima nezamjenjivu odgojnu ulogu. Ako pogledamo hrvatsku kulturnu baštinu, s pravom se možemo zapitati čime bismo se mogli pohvaliti da nije bilo mudrih pastira i njihove odvažnosti u stvaranju veličanstvenih graditeljskih, umjetničkih i prosvjetiteljskih djela… Što bi bilo s našim narodom da ga hrabri crkveni oci kroz povijest nisu štitili, hranili, učili pisati i kulturno uzdizali?

 

Baš su crkveni velikani kroz povijest vodili skrb i o obrani Hrvatske pred tuskom najezdom, a kasnije i oko oslobađanja… Pokretali su socijalne inicijative, brinuli o pismenosti puka, otvarali prve tiskare i razvijali književnost, gradili, razvijali i uređivali gradove, politički zastupali svoj narod pred tuđinskim vlastima. Da nema predanih svećenika, redovnika i časnih sestara danas po našim selima, i danas bismo ostali zakinuti za mnoge društvenokorisne projekte, od učenja prvih nota na glasoviru i stasanja pjevačkih talenata, preko izleta i hodočašća, zanimljivih tribina do prikupljanja sredstava za kapitalne projekte, gradnje i uređenja. Uostalom, u stotinama naših župa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, upravo su crkve jedina središta društvenog života. Na koncu, ako pogledamo dugačke redove ispred župnih Caritasa i pučkih kuhinja, vidimo da nema te socijalne države koja će sama uspješno odgovoriti izazovima ovog turobnog vremena. Je li onda Crkva partner ili nametnik državi, kako ju se često želi prikazati!?

Iako je u Sjedinjenim Američkim Državama već davno podignut ustavni zid između Crkve i države, američki političari redovito odaju priznanje Katoličkoj Crkvi kao „najvećem pojedinačnom nevladinu pružatelju socijalnih usluga“. Ona je najveći vlasnik privatnih škola. Njezine osnovne i srednje škole igraju važnu ulogu, osobito za učenike iz siromašnijih obitelji i manjinskih etničkih skupina. U tim je školama niži postotak onih koji napuštaju školu od javnih škola, a maturanti su natprosječno uspješni. Država joj je zahvalna jer posjeduje najveći neprofitni sustav zdravstvene skrbi, snoseći troškove za 17% pacijenata u svim bolnicama SAD-a. Mreža katoličkih karitasa SAD-a najveća je privatna organizacija za socijalnu skrb u toj zemlji. Jedan od četvero oboljelih od AIDS-a u svijetu nalazi se upravo u katoličkoj zdravstvenoj ustanovi… Zbog svega toga i golemog društvenog kapitala Katoličke Crkve u SAD-u, nitko mudar u američkoj politici neće joj se zamjeriti. Za razliku od tolerantnog SAD-a, kad smo u „katoličkoj“ Hrvatskoj posljednji put trezveno razgovarali o društvenoj važnosti Crkve i njezinu doprinosu društvu, bez vrijeđanja? Očito je vrijeme da se maknemo od ideologija i politika, da Crkvu ne procjenjujemo kroz nekolicinu „pastira“ koji su iznevjerili svoj poziv, te trezvenije razmislimo kako i država, i sve vjerske zajednice još uspješnije mogu raditi za opće dobro. Ugovori s Vatikanom su ionako administrativno pitanje.

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!