Crkva i Domovina

Povijest po narudžbi ili projektiranje povijesti

Piše: Dr. Mile Bogović

Povijest po narudžbi ili projektiranje povijesti

 Želim reći nešto o suvremenim opasnostima projektiranja povijesti i o pisanja povijesti po narudžbi. Zastupnicima prijašnjeg sustava povijest kakva se dogodila u Domovinskom ratu ne odgovara pa „naručuju“ za sebe neku bolju. Imaju podršku raznih vrsta izvana. Osjećaju da mogu prilagoditi povijest svojim planovima. Moćnici tako čine i drugdje u svijetu. Nas zanima prvenstveno kako to čine na ovim našim prostorima i kako spasiti pravu sliku o nama i događanjima u kojima smo sudjelovali. Kriva slika bilo o sebi bilo o drugome, bilo o pojedincu bilo o skupini ili narodu, uvijek je izvor nepravdi i zato je štetna; zato se trebamo boriti protiv nje. Jedino istina oslobađa.

  1. Je li povijest suvišna?

Ako u vrtu ne želimo više imati prijašnje sadnice, počupat ćemo ili sasjeći njihovo korijenje te posaditi nove. Čovječanstvo je već imalo slučajeva kada su „osloboditelji“ uništili cijeli narod i njegovu povijest i zasadili drugi narod i njegovu povijest. Ako su sačuvali neke za roblje, onda su ti tretirani kao „tabula rasa“ (izbrisana ploča) na koju je trebalo ispisati sasvim novi tekst. Roblje je trebalo odvojiti od njihove stvarne povijesti i projektirati za njih jednu drugu, „po želji naručitelja“, tj. novoga gospodara. Danas se tako nešto, bar u tim razmjerima, ne može dogoditi, ali ne znači da danas ne postoje moćnici ovoga svijeta koji smatraju da imaju pravo naručivati i projektirati povijest po željama.

Tu se prava povijest javlja kao smetnja. Zato treba prekinuti relaciju uzrok – posljedica, prije – poslije, ova strana – ona strana. Neke elemente te „kreativnosti“, prevedeno na naš prostor i vrijeme, valja ovdje spomenuti. To znači npr. da ne treba uspoređivati granatiranje Vukovara i Knina, ne baviti se pitanjem zašto je trebalo organizirati obranu u Vukovaru i Gospiću. Izdvaja se pojedini čin ili osobu i onda se sitnozorom traži potrebne elemente potrebne za željenu sliku. I samo te elemente! Oni koji se ne uklapaju proglase se suvišnim. Povijest kakva se dogodila nije im bila poželjna, zato treba izvršiti korekcije i uštimavanja, ispravke i prilagođavanja. Sve se to danas radi na druge (maštovitije) načine nego prije.

  1. Sudovi kao sredstvo za „korekciju“ pravde (il)i povijesti?

Nakon drugog svjetskog rata krivci za rat bili su javno kažnjavani. Time je cijelom svijetu poslana svojevrsna poruka što je pravedno a što nepravedno, što se smije a što ne smije raditi. U zemljama gdje je komunizam došao na vlast, sudovanje je poslužilo uglavnom da se uklone idejni protivnici kako bi se osigurala nova vlast. Posebno takvo dijeljenje pravde bilo je nad Hrvatima i katolicima. Potrebe vlastodržaca bile su takve da im je trebala veća krivnja Hrvata i katolika od one koja je stvarno bila. Zato je trebalo izvršiti brojne korekcije povijesti i napraviti je takvom da bude u skladu s narudžbom komunističke vlasti. Veliku joj pomoć pružio mason Viktor Novak svojom knjigom „Magnum crimen“. Izgrađen je i jak sustav kako pobijediti istinu koja smeta, odnosno kako spriječiti da se ona širi. Nastala je proizvodnja i umnažanje krivnje. „Narudžba“ je, dakako, bila zločinačka, a „korekcije“ su bile krvave. Sud je npr. trebao „oblikovati“ Stepinca crvenih očiju koji prekrštava i prekrštene šalje pod nož. Uz njega je bio i kler okrvavljenih ruku. (Ovaj izraz nedavno je ponovljen od naših „antifašista“) Mediji su dobili zadatak da time ispune javni prostor. I oni su svoju ulogu „časno“ ispunili.

Bilo je dosta vjernih projektanata takve povijesti. Na njihovo ne/djelo i danas neki gledaju kao i nekadanji  naručitelji spomenutih „korekcija“.

U vrijeme Domovinskog rata dogodila se povijest koja nije u skladu s narudžbom nekih vanjskih i unutarnjih projektanata. Jasno je da su takvi spremni mnogo toga preprojektirati i uskladiti s vlastitom narudžbom. Dakako, onda se ne polazi od toga tko je pokrenuo ratni kotač, tko je agresor a tko žrtva, što je uzrok a što posljedica, što je bilo prije a što poslije; to je samo onda važno kada može donijeti prilog za „naručenu povijest“. U Gospiću i Osijeku, iako su se oni branili, treba naći krivce i njihovu krivnju držati u svijesti javnosti kao da je tu bio glavni izvor zala koji se sručio na ovaj naš prostor. Dakako, i mi kažemo da ne valja osloboditi krivnje počinitelje zločina ni u tim mjestima, ali postavljamo pitanje traži li sveukupnost zlodjela u Domovinskom ratu da se toliko insistira na tim mjestima i osobama u njemu, ili bi trebalo naglasak staviti negdje drugdje. Slično tome možemo reći koliki su naši gradovi bili izloženi jakom granatiranju, pri čemu nijedna granata nije bila opravdana, ali se optužnička trakavica – do svjetskih razmjera – povlači jedino za prekomjerno granatiranje Knina. Nije ovdje naglasak o ispravnosti ili neispravnosti te optužbe, nego na tome da se taj argument ovdje izvlači a drugdje, gdje je on mnogo snažniji, nema težinu. Zašto se ne bi postavilo pitanje opravdanog ili neopravdanog, potrebnog ili prekomjernog granatiranja na cijelom prostoru koji je bio zahvaćen ratom? Onda bi to bila prava a ne naručena povijest

  1. Izbor sudskih predmeta i svjedoka

Nisu ni ti projektanti odustali koristiti se sudovima, kako bi došlo do željenih „korekcija“ povijesti, i medijima koji tim korekcijama trebaju posvetiti dovoljno vremena i prostora. Krajnji cilj projekta očituje se u izboru predmeta i svjedoka.

Krivce („predmete“) se u naručenoj povijesti bira ne prvenstveno po veličini njihove stvarne krivnje nego po tome koliko su se ogriješili o naručeni projekt. (Ne ulazim ovdje u pitanja redovnog sudstva, nego samo onoga koji suduje kako bi se postigli neki politički ciljevi. Nijedan sud neće javno priznati da radi takav posao, ali se mirno može reći da takvu političku ulogu ima Haški sud i svi oni koji rade u povezanosti s njime.) Kada analiziramo izbor predmeta, odnosno kada se pogleda koga se i zašto okrivljuje, može se jasno uočiti koji je sudski izbor politički motiviran. Već se na sva usta govori da je Haški sud politički sud, ali on i dalje radi kao i do sada.

To se još bolje vidi po izboru svjedoka.

Iako se prije svjedočenja na sudu polaže posebna prisega, začuđuje kako se uopće poziva za svjedoke ljude koji su cijeli rat bili na „ratnoj nozi“ s optuženima. Jasno je da će se ratnički duh odraziti i na sudu. Još je gore kada se preko medija u javnost takvo svjedočanstvo šalje kao otkrivanje istine o događanjima. Ne trebamo ići u Haag po dokaze za takve postupke. Prisjetimo se kvalitete svjedoka za suđenje u slučajevima Lora i Medački džep. Stekne se dojam da je sudu tek onda „sijevnulo“ kada je takav svjedok iznio svoju istinu. Sud kao da nikada nije čuo što se tu stvarno dogodilo, kao da ima povlaštenu priliku da od takva svjedoka sve čuje iz prve ruke. Ništa ne smeta što je o događaju već napisana brojna literatura i što za pojedine događaje ne treba tražiti istinu preko suda. No, ako je u pozadini korekcija povijesti, treba birati i svjedoke i činjenice koji toj korekciji pomažu. Druge su suvišne i nepotrebne.

I na sudu Alojziju Stepincu bili su mnogi svjedoci nepotrebni, suvišni i štetni, jer su ga željeli braniti od nepravednih napada. Jako glasni i uvaženi bili su oni koji su optuživali.

U nekoliko navrata posjetila me skupina iz engleskog veleposlanstva u Zagrebu. Umirali su od dosade kada sam im pričao povijest svoga kraja i naroda, ali kada sam dotaknuo neka njima zadana pitanja u isti čas su svi pritisnuli pisaljku na pločicu. Pozornost je proradila tek kada su došle na red teme za naručenu povijest. Kada su bile druge, smatrali su da ne trebamo ići u prošlost, ne trebamo se mučiti da doznamo kako je nekada bilo. Važno je gledati u budućnost. Previše im je povijesti za ovako mali narod i prostor.

Kao što razne propise prilagođavamo europskom zakonodavstvu, neki misle da tako treba učiniti i s našom poviješću. No, bez naše povijesti mi smo samo građevni materijal i idemo prazni prema Europi. Ako želimo ući kao kulturan i slobodan narod, taj put nije moguće prevaliti bez istine i o našoj prošlosti i o našoj sadašnjosti.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!