NA ISTOM VALU

AFIRMACIJA ILI UNIŠTAVANJE KRŠĆANSTVA?

Piše: Matko Petrović

Teška je zabluda da možemo živjeti sami, ograđeni u nekakav imaginarni duhovni i politički geto u kojem će biti sve po našem. Današnji svijet je pluralističan i svakim danom bit će to još više. Znači: umnožit će se zablude, destrukcija i stožeri dekoncentracije. Pokazuju to svakodnevna iskustva i događaji. Stoga, insistirati na čistunstvu i na sve nevolje odgovarati kao da sjekirom čistimo prozore nije pametno i dobro. Štoviše, sve to postaje iritantno i graniči s neurozom. Istina jest da se suočavamo s neviđenim opasnostima i zamkama: Zapad postaje raskršćanjen, cvatu sve moguće devijacije na moralnom vjerskom, pa i naravnom planu. Nude se – inteligentno i sofisticirano – novi modeli života i življenja. To konkretno znači: neke nove ideje su uhvatile sunca. Danas u Europi i Hrvatskoj cvatu, ali samo cvatu, jer još – kratko je naše vremensko iskustvo – nismo vidjeli njihovih plodova. Takvi etički i duhovni surogati sigurno će – povijest je prepuna takvih iskustava – ostati sterilni i smrtonosni. Zaslužuju li oni afektivan i nervozan tretman ili ih treba prepustiti vlastitom usudu: da umru i skončaju u svome jadu? Što bi učinio Isus? Bi li zazvao oluju i munju s neba da sažeže npr. podle intencije nekih političara i ideologa ili ostavio ljudima slobodu? Težak je odgovor na ovu nedoumicu! Ipak, valja iščitavati pisma i prosuditi razborito: čovječanstvo može – slobodno i suvereno – izabrati vatru ili vodu, izabrati put u raj ili pakao! Zašto se truditi i uljepšavati stvarnost? Silom i nervozom se nikog ne smije i ne može krstiti! Tako je bilo za vrijeme Jeremije proroka, ali i danas! Je li preuzetno – bez vlastitog iskustva i žrtve – samo upirati i pokazivati na ideale? Hrvati katolici – ako žele nešto vjerodostojno ponuditi – mogu to danas učiniti mirno i suvereno, slobodno i s čvrstim uvjerenjem ponajprije u vlastitoj kući, na radnom mjestu, na svijetlu i tami. Potpuno se opredijeliti za Krista – odstraniti natruhe propadljivog materijalizma koji nama vlada – jest prava alternativa svijetu, svim mogućim stranama svijeta i svim mogućim novovjekim duhovnim konstelacijama. I ostati ponizan… Zašto udarati na zvona i talambase ako činimo samo ono što moramo? Zašto nismo «grad na gori» ili «svijeća na svijećnjaku» prema Isusovim zahtjevima naš je duboko interni problem. O tome valja promisliti i na to valja dati odgovor! Možemo i moramo upozoriti i upozoravati, ali ne možemo diktirati: naše je svjedočiti i pozivati na obraćenje te čvrsto se toga držati, a ne poput novovjeke reklame ubijati ljude u pojam kao da npr. lobiramo za neko osiguravajuće društvo. Lobiranje postaje sve popularnije i u tom nema ništa loše, sve dok se ne počne nesuvislo koristiti u duhovnim sferama, pa i u mistici kao da se radi o čistom materijalizmu. Lobisti, pa i oni kršćanski, mogu lako pasti u napast zaboravljajući u svom djelovanju ono temeljno: sakramente, vjeru, molitvu i milosrđe. Zar to eksplicitno ne pokazuju i neke stranke koje se na ovim našim prostorima kite demokršćanskim nazivljem? Je li to afirmacija ili uništavanje kršćanstva, pokazat će sljedeći mjeseci i godine.

Najnovije rezultate i praktično djelovanje možemo samo sa zebnjom promatrati i analizirati. Programi nekih naših stranaka grubo se inficiraju destrukcijama i postavlja se veliko pitanje koliko vrijede u vidu bonum commune – općeg dobra države i naroda. Zapaža se velik raskorak između deklarativnog programa i stvarnog djelovanja u životu. Neki zakoni i akti sablažnjavaju savjesti svih poštenih i normalnih ljudi, a sve to nanosi veliku štetu Crkvi, pod čije se duhovne i moralne skute takve stranke deklarativno nastoje uvući. Crkva mora surađivati na svim područjima koja pomažu boljitku ljudskog roda, ali ne smije se dati grubo politizirati i dopustiti da savjest njezinih vjernika bude u konfliktu i licemjerju. Može država raditi što hoće, jer joj to nitko ne može zabraniti, ali vjernik treba jasno naći razgraničenje u svojoj savjesti i opredijeliti se za Evanđelje ili barem naravni zakon.

U ovom trenutku valja se osloniti na stavove koji vrijede za sva vremena: stav malog stada koje se ničega ne boji i logiku evanđeoskog kvasca. Na taj način potisnut će se strah od svijeta i zločestih kučina u koje nas svakodnevno zapliće. U oluji koja će uslijediti uskoro će mnogi opet upirati oči prema svjetionicima. Vratit će se brzo tražeći smisao i spasenje. Valja, stoga, ostati čvrst i autentičan, ne brbljati u ispraznosti, nego vratiti se Izvoru – Kristu Spasitelju. Jedino kršćanske oči nade mogu netremice promatrati tamu našega vremena i izdržati kušnje koje dolaze.

Zanima nas Tvoje mišljenje!