Crkva i Domovina

Hvaljen Isus i Marija

 

„Standardi ponašanja svojstveni civilnom društvu ili djelovanja u demokraciji ne mogu se u potpunosti jednostavno primijeniti i na Crkvu.“ (Uputa o crkvenom školovanju teologa, Kongregacija za nauk vjere, 24. svibnja 1991.)

 

Rimski je prvosvećenik snagom prvenstva u upravljanju vrhovni upravitelj svih crkvenih dobara i vrhovni raspolagatelj njima. (Kan. 1273)

 

U samom srcu ljeta pojavili su se napadi na papu Benedikta XVI., kako izvan tako i unutar same Crkve. Izvan Crkve uslijedio je, primjerice, frontalni napad, neuobičajene oštrine, od irskog predsjednika vlade Enda Kennya, koji je optužio katoličku hijerarhiju na najvišim razinama zbog navodne zaštite svećenika pedofila od kazni civilnog zakondavstva, a krivnju je našao i kod Josepha Ratzingera, žestoko ga napavši, zbog prethodno citiranog navoda. Predsjednik irske vlade ima opravdanih razloga za ljutnju, ali ne i u svezi s citiranim tekstom, koji tumači čupajući ga iz konteksta. Ono što je kardinal Ratzinger poručio bilo je stajalište da u Crkvi istina ne može biti odlučivana glasovima većine i to nikakve veze nema sa prikrivanjem seksualnih zlostavljanja počinjenih od svećenika.

Ništa blaži napadi na Papu, izravni ili neizravni, a vezano uz aferu Dajla, nisu dolazili, na žalost, ni iz Hrvatske. Ne ulazeći u raščlambu samog slučaja Dajla u smislu tko je u pravu a tko nije, a što je, zbog manjkajućih podataka, jer poznate su samo nepotpune informacije, koje malo pomalo iz pera svojeg „specijaliste“ za crkvena i vjerska pitanja, dozira jedan naš dnevni list, prilično teško nepristrano i bez zaletavanja učiniti, može se ipak ustvrditi da je kardinal Josip Bozanić, ako ništa drugo, u pravu kad tvrdi da su izrečene mnoge uvrede na račun pape Benedikta XVI. Strani komentatori, pozivajući se na vatikanske izvore, izvješćuju da je Benedikt XVI. vrlo pogođen na negativni način razvitkom spora u Hrvatskoj između biskupa, države i benediktinaca.

Dokaza za skandalozne uvrede izrečene Papi u okviru priče Dajla ima mnogo. Za ilustraciju dovoljna su dva primjera vezana uz napise dviju javnih osoba, koje neće biti ovdje imenovane. Prvi se dokaz nalazi u tekstu u kojem, uvlačeći u priču križarske ratove, razne druge (negativne?) događaje iz povijesti Crkve, te hvaleći Hansa Künga, zapjenjeni autor, inače povremeni gost u vjerskim emisijama HRT-a, navodi među ostalim: „Ovo što se događa u rješavanju ovoga spora (Dajla!) uistinu je “izvan svake pameti“, jer se snagom jačega, silom i otimačinom nameće pravo koje vlada u zvjerinjaku i prema kojemu onaj tko je slabiji uvijek gubi, ponekad i sve, pa i glavu na ramenu.“ A nakon toga dolazi „poentirajući“ dio teksta: „Nakon svega što učini papa Benedikt XVI. hrvatskim, istarskim svećenicima i njihovome biskupu, a slijedom toga i hrvatskoj državi i njezinim građanima, uistinu bi svaki hrvatski katolik (sic!), ali i svaki drugi hrvatski građanin, svejedno kojega on vjerozakona bio, trebao reći: hvala ti, Sveti Oče, baš ti hvala na ovoj otimačini (naznačio KC). Hvala ti na načinu kako si naše biskupe razvlastio da ne mogu raspolagati dobrima koja im je vratila (darovala) Republika Hrvatska i na načinu koji je omogućio početak procesa otimačine dobara i drugih crkvenih ustanova kao npr. dobara Zadarske nadbiskupije i njihove predaje u posjed Talijanima.“ Osim paranoidnog, primitivnog i mržnjom ispunjenog poziva „svakom hrvatskom katoliku“, autor, u očito zapjenjenom stanju, iznosi i špekulacije o nečem što će navodno uslijediti nakon Dajle. Tekstopisac se tu ne zaustavlja, već poručuje Papi još i sljedeće: „Učini nam još i to, Sveti Oče, pa ćemo ti opet klicati od veselja što nas toliko ponižavaš i što zemlju za koju su ginuli mnogi mladi ljudi, pa makar oni bili i Titovi partizani (!), oslobađajući ovu zemlju od talijanskih fašista i njemačkih nacionalfašista, tako olako predaješ u vlasništvo onih kojima to ni po čemu (?) ne pripada.“ Ove skandalozne rečenice nije napisao, kako se to najčešće govori, neki borbeni ateist, mason, liberal ili komunist (ako ih u pravom smislu uopće još ima)!!!

Kao rezultat ponašanja u predmetu Dajla, ali i zbog drugih nekih zbivanja u Crkvi, navedeni autor paušalno tvrdi da smo „ovih dana suočeni (!) s naglim gubljenjem povjerenja u instituciju za koju smo vjerovali da nikada neće zapostaviti interese naroda“, te da „medijska izvješća (koja?) upućuju na zaključak da ljudi sve više počinju preispitivati svoje vlastito povjerenje u vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj“. Nadalje: „Laici, dakle, nemaju nikakve mogućnosti ubrzati ili usporiti bilo čiji uspon u spomenutoj hijerarhiji “svećeničkih pomazanika“, oni nemaju mogućnosti pozvati na katoličko-kršćansku odgovornost one u toj kleričkoj hijerarhiji koji se zarad interesa opće Katoličke crkve usuđuju žrtvovati nacionalne i narodne interese, koji se usuđuju pogaziti Domovinu, odnosno koji se usuđuju rasprodavati darovana dobra i to za “debele i masne“ pare“. Nekad se na vjeronauku učilo da je rang lista vrijednosti Bog, pa Crkva, pa obitelj, pa tek zatim Domovina …

O stajalištima u svezi s demokratizacijom Crkve, pisao je često kardinal Joseph Ratzinger  upozoravajući da „Kristova crkva nije partija, udruženje, klub; duboka i neodstranjiva njezina struktura nije demokratska nego sakramentalna, dakle hijerarhijska; zato što se hijerarhija osniva na aposolskom naslijeđu te je nužna za postizanje snage i stvarnosti sakramenta. Autoritet se ovdje ne zaniva na izboru većine; temelji se na autoritetu samoga Krista koji je želio da na njoj participiraju ljudi kao njegovi predstavnici do njegova konačna povratka“ (Joseph Ratzinger/Vittorio Messori, Razgovor o vjeri).

Kao dokaz uvreda izrečenih papi Benediktu XVI. zanimljiv je i članak objavljen 8. kolovoza ove godine u „Glasu Slavonije“ pod naslovom „Kardinale, hvaljen Isus i mafija“. Pustimo na stranu ovu prostačko „duhovitu“ i uvredljivu sintagmu, koja sama za sebe zvuči monstruozno. Autor teksta prikazuje Državno tajništvo države Vatikan, „kojim vlada arogantni talijanski kardinal Bertone“, te općenito vatikanske stukture, kao mafiju, koja se skriva iza Svetog Oca i koja, služeći talijanskim iredentističkim interesima otvara, malo pomalo, „vrata za mažnjavanje hrvatskog tla i u drugim “unutarckvenim pitanjima” po Dalmaciji, Istri, otocima…“. Što se iz toga može zaključiti? Ili je Papa nesposoban da takvo ponašanje presječe, ili ga pak ne uočava, a što znači da je nesposoban, ili se boji poduzimati odgovarajuće korake. I mnogi drugi pojedinci, vjerojatno, ipak nesvjesno i nepromišljeno, pravili su u javnim nastupima pogrešku ističući da je u slučaju Dajle Benedikt XVI. izmanipuliran ili da je nedovoljno informiran. To je također uvreda, no ponekad nesvjesno izrečena. Sam Papa vrlo izričito naglašava: „Ja, Benedikt XVI., imajući na umu dugogodišnji spor između benediktinske Opatije iz Praglie i Biskupije Porečke i Pulske, koji se odnosi na dodjelu i podjelu imovine, koju je kao zapis ostavio Grof Francesco Grisoni svojom vlastoručnom oporukom od 1841. u korist navedene Opatije; primajući na znanje zaključke, do kojih je dana 18. studenog 2010. godine došla posebna Kardinalska Komisija, osnovana dana 21. studenoga 2008. godine, koji su meni predočeni i koje sam izričito potvrdio; (itd)….“ Da u Vatikanu djeluju u najmanju ruku ljudi sumnjivog morala, pokazuje i pismo istarskih svećenika upućeno Svetom Ocu, u kojem se tvrdi da je Kongregacija za redovnike (kardinal Franc Rode!) izdala svojedobno falsificirani dokument, koji sada u sporu ide na ruku benediktincima iz Praglie. S kakvom to Crkvom živimo?

U raščlambi slučaja Dajla istjeravala se je, kako narod kaže, lisica, a istjerao vuk. Ovdje su opisana samo dva najeklatantnija slučaja vređanja pape Benedikta XVI. od dvojice autora, koji nisu „bezveznjaci“. No, toga ima mnogo više. Na mnogim blog stranicama hrvatskih rodoljuba (?) izriču se vrlo ružne riječi prema Papi. Ne smije se smetnuti s uma da se danas živa komunikacija odvija preko Interneta i da se daleko više čitaju tekstovi na blogovima nego dnevne novine.

Da su i u pravu u svojim raščlambama, autori čija su razmišljanja ovdje prikazana ne bi smjeli pisati na tako blasfemičan način izbacujući parole poput „hvala ti Sveti Oče na otimačini i što nas toliko ponižavaš“ ili „Hvaljen Isus i mafija“. I na kraju: Što je njihovo „naravoučenije“? Što je njihova preporuka? Možda: „Dragi Hrvati, ne dozvolite više da vas Papa ponižava?“ ili  „Nemojte biti naivni glede Vatikana?“

A „vjernicima“, koji eventualno podržavaju iznesena stajališta dvojice autora, ako takvih uopće ima, evo riječi kardinala Stepinca: “Dragi moji vjernici! Pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnog pastira Petrova nasljednika… Da među vama bude tko, bio laik, bilo svećenik, koji bi ma samo časak bio pokoleban u ovoj točki, neka mu je kuća daleko od vaše!” Moglo bi se ovdje citirati i blaženog Ivana Merza. Pita li se itko što bi u svezi s aferom Dajla rekli i kako bi reagirali blaženi Ivan Merz i blaženi Alojzije Stepinac? Što bi poručili autorima vrlo neprimjerenih tekstova? A i nekim drugima pojedincima!

Žalosno je da gotovo nitko nije stao u obranu pape Benedikta XVI. A mnogima su inače puna usta Pape, kad treba frazirati. Vrijeme je da akademski obrazovani kršćani i intelektualci konačno glasno i jasno progovore u obranu vjere, ne putem nedorečenih i nepotrebnih priopćenja, već na pravi način, neovisno o profesionalnom riziku i izolaciji koje to može izazvati.

 

Mr. Krešimir Cerovac

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!