KNJIGA - VJERAN PRIJATELJ

KAKVA JE PORUKA FILMA „SUMRAK“?

Piše: Michael O’Brien

I Krist i Drakula imaju veze s krvi i vječnim životom. Vampirstvo je, kao što je jasno pokazao Renfield, antiteza kršćanstva. Dok je Krist prolio Svoju Krv kako bi Njegovi nasljedovatelji imali život vječni, Drakula je prolio krv svojih sljedbenika kako bi on mogao živjeti vječno. Drakula je preradba kršćanstva prema kanonima društvenoga darvinizma. To je čudovište jednostavno inverzija kršćanstva do kojega je diljem Europe došlo s ponovnom primjenom prosvjetiteljstva putem jedne od njegovih pseudoznanstvenih ideologija. … Na sotonski način, tipičan za obrat kršćanskoga poretka što ga vampir stvara, čovjek postiže besmrtnost preko nemorala te zarazujući druge – dakle, putem pohote. Kršćanstvo uzvisuje ljubav, a vampirstvo — Darwinovo “preživljavanje najjačih” dotjerano do ekstrema — uzvisuje glad žudnje. 1

 

U seriji Sumrak imamo kulturno djelo koje obraća tradicionalni arhetip zla u moralno neutralan. Vampiri više nisu “ne-mrtvi,” niti opsjednuti zlodusima. Postoje “dobri” i “loši” vampiri. Budući da je dobri vampir nevjerojatno zgodan te posjeduje i sve ostale odlike “sna snova” prosječne adolescentice, sve mu se može oprostiti. Ovdje podsjećam kako je Edward priznao Belli da je ubijao ljude. Sjetite se kako se borio sam sa sobom da ne ubije i nju. Podsjećam i na to kako, kada “dobri” vampiri uhvate lošeg vampira, otrgnu mi glavu, tijelo rukama rastrgaju na komadiće, a potom ostatke spale.

No, Belli to nije važno, jer su se Edward i njegova obitelj – čini se – odlučili popraviti, iako je taj njihov “popravak” nadasve selektivan. ne žele biti čudovišta. Oni su nešto što bismo mogli nazvati vampirima-vegetarijancima: love u šumi te piju samo krv divljih životinja. U sva četiri romana, Edward uspijeva obuzdati svoju želju za Bellinom krvi, iako ona sve više priželjkuje da je ugrize i zarazi. Edward – nastoji nas se uvjeriti – iznimno je “ćudoredan,” njegov je samoprijegor nalik na junačku krjepost. Sve je to vrlo nježno i dirljivo, sve dok se ne sjetite kako je posrijedi priča o zvjerskim ubojicama koje su zarazile normalne ljude i privele ih u svoju “obitelj.” No, čitatelji i filmska publika skloni su oprostiti i to, jer im se kroz čitavu seriju prikazuje kako zaraziti nekoga može biti spasonosni čin.

Govoreći o vampirskoj tv-seriji Pravoj krv, Tal Brooke primjećuje kako su vampiri prikazani kao neshvaćena progonjena manjina koja se mora boriti za svoja prava protiv netolerantne crkve.

Sveta služba u Pravoj krvi predstavlja najnesimpatičniji prikaz kršćana, kakvomu bi se ijedan holivudski redatelj mogao ponadati. Uklapa se u pomno stvorenu karikaturu bučnih ignoramusâ — ograničenih idiotâ koji pozivaju na više krvi, ognja i pakla od njihovih vampirskih protivnika. Publici to ne promiče, čime se stvara i pohranjuje jasna predočba.

U prijetvornu potezu, publika je svjesna kako su vampiri zli, a opet ne može odoljeti a da ne podupre njihova “prava”, kao najnovijih “potlačenikâ”. Ubijanje vampirâ prikazano je kao zločin iz mržnje, izazvan licemjernom nesnošljivošću. Pa ipak, [publika] je vidjela mračnu stranu vampirâ u kojoj se smrtnici preziru, kolju te im se isisava sva krv iz puka kaprica. Nalik na jednako neuračunljivu majku koja neprestano opravdava svoga sina serijskog ubojicu, imuna na stvarnost, publika je sklona promatrati ih na permisivan i apologetski način — tajni sporazum sa zlom i orvelovsko dvostruko mišljenje na djelu.

Brooke kaže kako zla koja su sablažnjavala prijašnje naraštaje, publika “otvorena uma” sada prigrljuje kao nove putove oslobođenja. To je – veli on – dio širega “predočbena cirkusa” u suvremenoj kulturi, koji utiskuje slike izopačenosti u umove milijunâ, putem sjetilnih mamaca koji izmiču normalnome ljudskome instinktu straha i gađenja.

Kada slike izopačenosti uđu u um, dolazi do iskrivljenja — što je um mlađi [a] slike izobličenije, to je utjecaj snažniji. U slučaju malog djeteta, nedužni um može biti smjesta pokvaren. Čitav se niz naravnih zakona temelji na ovoj istini. Radi toga postoje filmovi i knjige “za odrasle” — barem je dosad tako bilo. …

Moć zavođenja događa se kada vanjski utjecaj prodre u nutarnje slojeve duše i duha kako bi izazvao iskvarenje — za koje već postoji nutarnji sastojak. Moguća se izopačenost prepoznaje i isplivava na površinu. Zlo se širi i zarazuje, izazivajući nepovratnu štetu. Poput raka, može se po pojedincima proširiti na čitave zajednice. U određenu trenutku, tako i čitava kultura može postati iskvarena. Kulture koje su implodirale nalazile su se u kandžama moralne izopačenosti – sjetite se samo staroga Rima, ili Sodome. Razmotrite što se događalo da bi došlo do Noina potopa. 2

E. Michael Jones tvrdi kako su se romani o vampirskoj zarazi pojavili točno u onome trenutku povijesti (početak 19. st.), kada se zastražujuća bolest sifilisa širila na tragu poslije-prosvjetiteljske faze seksualne revolucije. U doba postojanja antibiotikâ, i najzastrašujući, izobličujući simptomi zaraze mogu se staviti pod nadzor, ako ih se dovoljno rano otkrije, “oslobađajući” tako promiskuitetne od neposrednih posljedica njihovih nemoralnih djela. U nešto manje od stoljeća, neobuzdani se “serijski” seks pretvorio u pravu pandemiju, ali bez teških posljedica koje bi nekoć bile zaustavile njegovo napredovanje. Slično tome, u nešto više od stoljeća, svekoliki su arhetipovi zla deaktivirani. Budući da ih se više ne smatra demonskima, zadržali su jedino svoju mistiku egzotično privlačne opasnosti. Izopačenje stvaralačke mašte svoje korijene uvijek ima u načimanju moralnoga poretka — poretka unutar pojedinca i kulture koja ga okružuje. No, izopačenje stvaralačke mašte svoje ishodište može imati i u silama koje nadiaze one strogo društvene. U tom smislu postoji uznemirujuć zaključak u načinu na koji Meyerova opisuje izvorno nadahnuće za Sumrak: “Probudila sam se (toga 2. lipnja) iz vrlo živopisna sna. U tome je snu dvoje ljudi vodilo vrlo prisan razgovor na šumskome proplanku. Jedno je bila prosječna djevojka. Druga je osoba bila nevjerojatno lijepa, blistava, i – vampir. Razgovarali su o poteškoćama izazvanih činjenicama što se A) zaljubljuju jedno u drugo dok je B) vampira osobito privlačio miris njene krvi te se vrlo teško obuzdavao smjesta je ne ubiti. … Iako sam imala milijun obveza (napraviti doručak za gladnu djecu, promjeniti pelene toj istoj djeci i obući ih, pronaći kupaće kostime koje nitko nikada ne sprema na pravo mjesto, itd.), ostala sam u postelji i razmišljala o snu. Priča toga bezimena para toliko me zaintrigirala te mi je bila mrska i sama pomisao na to da bih je zaboravila; bio je to jedan od onih snova kada poželite nazvati prijateljicu i dosađivati joj potanko ga opisujući. (Ujedno, vampir je bio tako vraški zgodan te nisam htjela izbrisati njegovu sliku iz glave.)”

Meyerova nastavlja s opisom onoga što se događalo dok je pisala knjigu: „U to su vrijeme Bella i Edward doslovce bili glasovi u mojoj glavi. Jednostavno nisu htjeli umuknuti. Ostajala sam budna dokle god sam mogla kako bih otipkala sve što mi je bilo u glavi, a onda bih se iscrpljena sklupčala u postelju (moja beba u to vrijeme još nije spavala cijelu noć), samo da bi u mojoj glavi započeo novi razgovor. Nisam željela ništa zaboraviti, pa bih se ustala i vratila do računala. Naposljetku sam uz postelju držala olovku i papir, kako bih pravila bilješke i konačno – kvragu – uspjela malo odspavati. Uvijek je bio uzbudljiv izazov pokušati ujutro dešifrirati ono što sam u mraku nabacala na papir.“ 3

Razumije se kako bismo sve to mogli pripisati zapaljenoj mašti majke s manjkom sna, nakon upečatljivih snova čiji je izvor isključivo u naravnoj podsvijesti. Međutim, Steve Wohlberg u svome članku iz 2009. objavljenu u SPC Journal spominje još jednu mogućnost, opisujući što se kasnije dogodilo na području mašte Meyerove, nakon objavljivanja Sumraka. Započinje razmišljanjem o sličnostima izvornih nadahnuća za niz o Harry-ju Potteru te niz nazvan Sumrak.

Saga Sumrak započela je kada je Stephenie Meyer usnula neobičan san 1. lipnja 2003. Jezovito, ali fenomen Harry Potter započeo je sličnom “objavom” što ju je Joanne Kathleen Rowling primila 1990. dok je vlakom putovala iz Londona. “Lik Harry-ja Pottera jednostavno se pojavio u mojoj glavi, u cijelosti oblikovan.” Rowlingova ovako razmišlja 2001. “Gledajući unatrag, sve je bilo poprilično zastrašujuće!” Medijima je izjavila također i da se knjige o Potteru “takoreći pišu same.” “Najbolje zamisli često primam u ponoć,” izjavila je Rowlingova.

Što vrijedi za Rowlingovu, vrijedi i za Meyerovu. Kada su se te primamljive priče prvi puta pojavile u umovima tih dviju žena, niti jedna od njih nije bila priznata spisateljica. Obje su bile početnice. Jednako tako nisu bile niti bogate. Sada su obje multmilijunerke. Njihova su iskustva slična, sa zajedničkim nitima što se kroz njih provlače. Oba su romana prožeta okultizmom. S obzirom na to, opravdano je upitati se krije li se iza tih objava možda neka nadnaravna sila? Ako da, koja je to sila?

Stephenie Meyer sama daje začudni naputak ka odgovoru. Nakon što je neočekivano postala zvijezda, kasnije je priznala:

“Kada je “Sumrak” završen, sanjala sam kako me Edward posjetio — samo što sam pogrešno shvatila: on je pio krv poput svakog drugog vampira i nije moguće živjeti od životinja onako kako sam ja to napisala. Razgovarali smo o tome i on je djelovao zastrašujuće.” 4

Tko je taj “Edward”? Je li to podsvijest govorila autorici kako pokušava ukrotiti nešto što se ukrotiti ne da? Ili je to bio zloduh koji se očitovao kroz taj lik, potičući je neka manje “moralizira”, a čitateljima pruži više krvi? Kako god to protumačili, ostaje pitanje: zašto nije shvatila kako je drugi san upozorenje na nešto? U svojim intervjuima tek to spominje, ne nudeći moguće objašjenje što bi to moglo značiti, a onda nastavlja dalje pisati isto. Zbog čega se odazvala prvome snu, a ne i drugome? Je li to možda bilo stoga što je prvi san bio iznimno ugodan, a drugi uznemirujuć sve do zastrašivanja? Je li to možda bilo stoga što je zadovoljstvo postalo njeno dobro, dok je neugodne osjećaje valjalo otpisati kao nešto loše? Savjest je nemoguće iskorijeniti iz ljudske naravi, a kada se javi s bolnom i nedobrodošlom istinom, pojedinac (ili kultura u kojoj živi) mora bilo obratiti pozornost, ili joj se pak suprotstaviti strategijom nijekanja. Pozornost se odvraća s istine o njegovu stanju, usmjeravajući se na prevladavanje simptomâ i nijekanje njihova temeljna uzroka.

U seriji Sumrak, vampirstvo se ne utvrđuje kao temeljni uzrok svega krvoprolića; mjesto toga, zlo se pripisuje načinu na koji netko živi svoje vampirstvo. Iako je Bella isprva šokirana istinom o tome kako je nekoć živjela njena obitelj (ubojstvo, komadanje, ispijanje krvi žrtvama), svejedno se prepušta svojim “osjećajima” prema Edwardu, kao i žudnji povjerovati kako je istinski sposoban za plemenito žrtvovanje sama sebe. Njena naravna ženska sklonost pokoriti se muškome udvaraču pojačava se do te mjere te ona osvajaču želi ponuditi svoj život. Vjeruje kako je neće ubiti; želi neka ispije njenu srž i zarazi je. Tako će ostvariti veličanstvenu vječnu romancu i povijesnu ulogu što će sa svojim ljubavnikom stvoriti novu vrstu ljudskoga bića. Imat će nadljudske moći. Bit će moralni vampiri — a k tome još i besmrtni.

Eto nam, dakle, inherentne duhovne priče (vjerojatno nevidljive kako autorici, tako i njenoj publici): bit ćete kao bogovi. Nadvladat ćete smrt pod svojim uvjetima. Zagospodarit ćete nad njome. Dobro i zlo nisu nužno onakvi kakvima ih je zapadnjačka uljudba sve dosad definirala. Vi ćete sami utvrditi značenje simbolâ, ćudoređe i ljudski identitet. A sve je to uključeno u konačnu poruku: slika i prilika Božja u vama mogu biti slika i prilika boga čija su obilježja sotonska, sve dok ste “u biti dobra osoba.”

Na taj način, nošena tsunamijem opojnih prizora i emocija, slika nadnaravna zla pretvara se u sliku nadnaravna dobra.

Zanima nas Tvoje mišljenje!