Vjera

BISKUP ŠKVORC

Biskup Mijo Škvorc (1919.-1989.)

 

„’MI’ – to je služenje… to je čisti, divni primjer entuzijazma mladih ljudi… to je jedna lijepa i fantastična stvar.“ (Dr. Mijo Škvorc)

Kroz trinaest godina biskup o. Mijo Škvorc pratio je rast lista mladih „MI“ za koji je već nakon prvog broja uočio da će prerasti u list mladih katolika hrvatskog jezičnog područja. S velikom radošću očekivao je svaki novi broj i blagoslivljao entuzijazam i napore mladih urednika. Koliko li je samo puta izgovorio: „To je prava stvar, samo naprijed, budite hrabri, pisanje je posebni oblik služenja u Crkvi, izdržite, morate izdržati i uspjet ćete!“ Kako je samo pomno i znalački analizirao svaki napisani redak i pri tome pazio da neprikladnom ili strožom riječju ne zadere preduboko u duše mladih stvaralaca. I s kolikom je samo finoćom u kontaktima s nama mladima svladavao barijere godina i svog položaja. S nama je bio mlad i pri tom se ništa doista nije otkidalo od njegova autoriteta i prisnosti kojom je zračila svaka riječ i svaki savjet. Kako je samo bilo ugodno slušati njegova ohrabrenja: „’MI’ – to je služenje… to je čisti, divni primjer entuzijazma mladih ljudi… to je jedna lijepa i fantastična stvar.“

Znao je živjeti svoje poslanje: kao redovnik isusovac, kao svećenik, kao čuveni propovjednik i učitelj mladih, kao biskup, kao duhovni pisac i pjesnik, kao čovjek ljubitelj Boga i ljudi, kao domoljub i Hrvat. Kažu svjedoci da je sve ovo bio i u okolnostima kaznionica koje ga nisu mimoišle i u kojima je beskompromisno na očigled suzatvorenika progovarao u ime Istine, Pravde i Života. Njegov se glas i tamo čuo i tamo je iz riznice svoga čovjekoljublja, pravdoljublja pronalazio načine da se laži kaže da je laž i nepravdi da je nepravda i nečovještvo da je pozvano na čovječnost. Kažu da nije pitao što će biti s njim, što će biti poslije. Biskup Mijo Škvorc vjerovao je u poslije: vjerovao je da se vjernima život mijenja, a ne oduzima. Prije smrti znao nam je reći da mora „putovati“, da je „gotovo“ i da mu preostaje srediti „još neke stvari“. Pro tom nas je znao pogledati, a potom u razasute i gusto ispisane papire na svom stolu. U te je papire pretakao Ljubav i Vjeru, ta svoja krila na kojima je čitava plodna i križna života letio i eto, prije dvadeset tri godine, odletio i svome Kralju u kojemu sve živi, za kojega je živio i svjedočio.

Zadnja njegova rečenica napisana u našem listu „MI“ je glasila: „Veliča duša moja s Marijom Gospodina, veliča duša moja s Gospodinom Mariju!“ Evocirajući opet ovu njegovu rečenicu zahvaljujemo mu na svemu što je za nas učinio, što je nesebično ljubio Boga, Crkvu i Domovinu. (Miovci)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!